I nakon svega, ipak si jedno od mojih ljepših sjećanja. : )

Biti jaka podvojena ličnost. :

Niti sama ne znam koliko sam ti puta nešto htjela napisati., koliko sam ti puta poželjela nešto reći… taman i na ovaj obični papir, u nadi da ćeš moći pročitati, da ćeš mi nekim slučajem možda i odgovoriti. Ogromnoj nadi, znaš?... a i dalje je prisutna, slijedi me kud god da krenem, ostavila je neizbrisiv trag. Iz dana u dan… otkako si otišao, otkako si nestao, ispario, pokušavam ne misliti na tebe. I to obećanje dam si svaki dan… i znaš što? Svaki ga dan nesvjesno prekršim. Želim te izbiti iz glave, iz svojih misli, no, makar to nerado priznajem…, ja te ipak nikako ne želim izbrisati iz sjećanja. Ti nosiš tako divne uspomene, ipak si ti moja iluzija u kojoj sam se tako dobro znala snaći i mašta bez koje ne bi niti postojala. Bio si cjelina, sklop svim mojih neostvarenih želja. Bio si ti moje jedino obećanje koje sam dala samo sebi, obećanje kojeg se danas usprkos činjenici da te nema bojim prekršiti… bio si ti moja tajna, ali tajna koju sam tako rado dijelila sa svijetom. Sve si to bio. Ne usudim se reći i ostao, bilo bi suludo, bojim se dati ti i to malo mene što je ostalo nakon tebe. Da samo znaš kako se je ništa promijenilo otkako si otišao…, još uvijek izlazim tamo gdje sam i inače provodila sate, tamo gdje si znao da me uvijek možeš pronaći, još se uvijek družim s onim starim prijateljima koje sam ti spominjala, još uvijek volim one stvari koje sam voljela… i još uvijek usprkos boli volim sve one stvari koje me podsjećaju na tebe. Kako netko tko ti je bio jedino svjetlo u životu može najedanput postati tama?,… pronalazim te u svemu, znaš? U tužnim pjesmama, njihovim stihovima, ljubavnim citatima, praznim riječima koje si često znao govoriti, čak me i sama cesta podsjeća na tebe, smiješno zar ne? Pronalazim te u svakoj prokletoj sitnici, pronalazim te bez razloga… ali te ipak pronađem. I vračaš se tako, a da nisi ni svjestan… vračaš me tako u nazad, baš uvijek kada smognem i to malo snage da se pokrenem unaprijed. Svom silom želim te pronaći u nekom drugom, svom silom želim naći nekog poput tebe… samo iz tog razloga da boli barem malo manje. Ostao si za mene kao nedovršena priča, jer još uvijek onaj većinski dio mene koji je nekada pripadao isključivo samo tebi čeka da me posljednji put pozdraviš. Još se uvijek javljaš kao iskušenje koje ne znam zaobići, još si uvijek rupa u koju spretno padam, a teško se ustajem… još si uvijek sva moja snaga koju gubim. Još te uvijek osjećam kao prije… neslužbeno, nevoljno. Makar si možda krenuo dalje bez mene, makar se možda ni ne prisjetiš…., makar… me možda nisi ni zapravo volio, ne znam si usprkos tome zapovjediti da prestanem. Da prestanem plakati svaku večer, jer te suzama nikad neću moći vratiti. Usprkos tome da si laž, da si čista izmišljotina, da si upravo ono čega sam se kao dijete bojala – samo isprazna maštarija, usprkos tome… isto osjećam. I čekam onaj dan kad mi više nećeš biti prva i zadnja pomisao, kad se probudim i legnem. Za onaj dan kada ću bez ikakvog problema pričati o tebi, a da se ne rasplačem. Onaj dan kada ću s lakoćom nekom moći pružiti priliku da mi pokaže što je istinska ljubav. Ali trenutno…, trenutno osjećam da to ne mogu., da ipak nisam u potpunosti spremna. Možda se trebam malo posvetiti samoj sebi, pa ću možda tako negdje slučajno i naići na odg. – kako zamisliti dan bez tebe., kako te se prisjetiti i apsolutno ništa ne osjećati. Jednom ću saznati to, jednom, s vremenom… i pitam se…, čudim sama sebi…, kako možeš zavoljeti nešto što nikada nisi takao?, kako možeš zavoljeti laž i tretirati je kao istinu, samo kako bi ostala prisutna?, kako možeš zavoljeti nekoga tko ne postoji dušom?, kako možeš srce dati nekom čovjeku koji te propisuje kao usputnog prolaznika?... ubiti… najviše se pitam kako i dalje to svim srcem možeš voljeti… i dok se drugima čini tako nestvarno, nerealno, dramatično, traumatično, nepromišljeno…, ipak u svemu tome pronalazim smisao ili ga barem samo pokušavam pronaći. Ostao si kao sjećanje koje s vremenom izblijedi. Ali treba mi vremena… vremena da prvo sredim sebe., jer ako ne sredim sebe, neću moći sreću pronaći s nekim drugim. Jer ću osjećati tu prazninu, gušit će me, sputavati i slabjeti. No, ipak, hvala ti… za sve savjete koje si mi dao, za sve moje probleme koje si uspio riješiti, za sve riječi kojima si me svim snagama ponekad pokušao oraspoložiti, na svim primjedbama kako bi postala bolja, na svim satima kojima bi mi ispunio vrijeme, štoviše, najviše ti hvala za to što si usprkos svim zidovima na koje sam naišla prekasno, usprkos svim maskama… za mene ipak htio sve najbolje. Znam to, jer si mi to mnogo puta znao i dokazati. Želim ti svu sreću, da te uvijek prati. Mene će ovo jednom proći, hoće znam. Do tad… ću te tražiti i očekivati u svim tuđim licima neznanaca, čvrsto želeći da ćeš me prepoznati. Opraštam ti sve. Ipak si ti na kraju krajeva bio moj veliki. Sada samo sebi moram dokazati da riječ: bio, znači: prošlost. Ali…, uspjet ću ja u tome, zar ne? Pa bar si ti uvijek vjerovao u mene., ja sam te samo htjela učiniti ponosnim, to je sve… možda jednom i jesam, sumnjam da ću ikada saznati odgovor. I sada, prije negoli sklopim oči, pitam se: kada će doći bar 1 dan da te se neću sjetiti?. Ali…, znaj da ću jednom svojoj djeci pričati o tebi, o tebi kao o nekome koga sam još kao dijete zavoljela više od sebe. I uvijek ću te nositi u srcu, ma gdje god da me put nanese… pa makar uzalud. Samo što taj put, ja se nadam, više neće kao sada…, ovoliko boljeti.

Znam da ću zaboraviti, znam da je to sve samo u podsvijesti. Znam da se jednog dana više neću toliko obazirati, tj. Ne znam, nisam ipak 100%-postotno sigurna u to, ali se barem nadam da je tako. Ako sam u išta i sigurna, onda je to da je sva patnja za uzalud. Ali s srcem ne možeš kako hoćeš. Često me ne sluša, često čini po svom, pa mi kaže: možda ja ipak znam što je najbolje za tebe. Pa tako…, kako svako zašto ima svoje zato, tako za sve postoji razlog. Pa i onaj odgovor na pitanje, zašto baš ja?. Pa ću sve prepustiti slučajnosti, tamo sam te i upoznala. Bit ćeš ti ponosan već na mene, jednom, onda kada netko spomene „tvoje ime“, a ja…, ja se ne trznem, ne obazirem, ne okrenem i ne potražim te, niti na sekundu, niti na trenutak…

Ali ipak usprkos svime time, ponavljam: uvijek ću te pamtiti. Kao nekoga ko mi je uvijek bio oslonac, ko mi je uvijek pomagao u svemu. Ne samo ti, nego i on, nekad moj najbolji frend. Nekad osoba za koju mogu reć: jedan od rijetkih ljudi za koje mogu reći da su posebni na pozitivan naćin. Aj mis ju boj.

- "L." Voli tebe tvoja Zvončica.

http://www.youtube.com/watch?v=ivrw-CoWFXc - Norra, pogledajte.