ponedjeljak, 25.03.2013.

Ja ne postojim.

"Ne želim pričati s tobom, ne želim da mi se obratiš. Samo šuti, gledaj sa strane, jer kada piljiš u mene činiš moje tijelo nervoznim. Držim te za ruku, ona bijaše tako hladna, da ti lediš me. U ovoj kiši, ne možeš razboriti što su suze, još jednom molim te, ne gledaj u mene. Šapni mi tiho da me voliš, stojeći kraj mene, drži me čvrsto za ruku, samo tvoja hladnoća, potiho ubija me. Ti reci da me poznaješ u dušu, kao što nitko ne poznaje me. Podari mi jedan osmijeh, pogledom ispod obrva kada kreneš daleko od mene, ne prozbori niti riječi, dopusti mi da se ponadam da jednom vratit ćeš se. Reci da sam uspomena, pomjeri mi pramen kose iza uha, okreni se i ispari. Kao da me nikada nisi držao, kao da me nikada nisi poznavao, preklinjem te nestani.“

Bile su to njezine riječi. Bio sam mrtav nakon toga.
Jeste li ikada razmišljali o kraju? Mislite li da kraj uopće postoji? Ili je to samo fikcija.
Govorio sam da nemam ime. Nazivao sam se 'traumom'. I uvijek bi se odazvao, za sobom sam nosio mučninu, ledio sam joj krv u žilama i njeno sam tijelo činio hladim poput leša. Oduzimao sam joj život, uzdah po uzdah, korak po korak, treptaj po treptaj, dok sam najviše uživao oduzimajući joj osmijeh. Ponekad bi igrao ulogu ponosa, ponekad bi bio njezina tvrdoglavost. Mrzila je kada sam imao ulogu naivnosti. Kao požuda sam se rijetko pojavljivao, ali kao takav bi se znao zadržati. Nikada me nije priznavala kao svoga, odbijala je da sam dio nje. Gubio sam svoj identitet, prozivajući se 'traumom'. Nisam ja bio trauma, bio sam više od toga. Ja sam Fikcija, drago mi je. Sve ono što je htjela da budem. Bio sam najgore u njoj. Stoga me je tjerala, jer da nestanem je bilo jedino što je ikada za mene poželjela.


„On bi volio kada bi mu lajala, sve dok ne svane, jer još uvijek živim kao pas, krvoločni. Imam brnjicu, zabranjeno mi je da lajem, rečeno mi je da s time iskazujem bijes, gorčinu, očaj, oni mrze kada mrzim i preziru kada režim. Zašto su me onda učili da lajem. 'Ti si zlo, čisto zlo', govorio bi mi dok bi me ljubio, a ljubio bi me samo onda kada bi se ponosio sa mnom. Činio bi me prljavom, šapući mi kako čistoće nikad neću biti dostojna. Da se njega pitalo za život ne bi bila dostojna. Po njemu sam igračka, imam obilježje plastike i rok trajanja. Štoviše, imam svoju vrijednost kojom me kupuje, kojom tonem u propast. Ma ja sam loš čovjek, ja sam definitivno loš čovjek. Lažem da imam svoje davno prodano ja, usput samoj sebi osmijeh kradem svojim tihim lopovskim koracima. Nestajem polako u tišini, onom spokoju nakon razočarenja, tonem u tvojim očima poput potonulih leđa, kao pukotina sam, urežem se, iritantno svrbim i kao 'trauma' ne zarastam. Ja sam nešto što potiho tješeći sebe kako ipak vrijediš, pomisliš da sam tvoja 'fikcija'. Zašto se ne rukuješ sa mnom? Neću te opeći, neću ti spaliti grlo, ubiti te pogledom, uvrijediti riječima. Dopustit ću ti da se tješiš, pa si ponavljaš – Daj čovječe, prestani s tim! Ona je samo fikcija.“

"On bi pisao priče, jer se pronalazio u njima, u svojoj mašti, živeći u svojim snovima. Tamo se nije bojao gubitka, jer bez praznih ruku bio je na svome, bio je kao trnje među ružama. Izmislio bi me, samo kako ne bi bio sam. Osmislio me, po svojim željama, kao čežnja sam mu značila, kao nostalgija bi mu nedostajala. Kao tišinu me poštivao, kao snove me održavao, gradio je moj karakter svojim mislima, načinio je od mene maštu, govoreći potiho kako ću biti uspomena. Pisao je čitav život, čitav život pisao je o meni. Volio bi me kao stvarnost, bila sam mu 'posebna'. A duboko u sebi znao je kako nema nikoga, znao je kako pišući o meni, o nama, ne stvara čaroliju, kako me ne čini stvarnom, već da sam njegova 'fikcija'."

Rodio sam se sam bez ikoga svoga, kao takav umro sam. Bez tebe, bez nauke, bez osmijeha, na licu samo patnja za tobom, koja veneš u mojim knjigama. Posvetio sam ti pjesme, posvetio sam ti priče, kako bi uistinu postojala. Tretirao sam te kao stvarnost, izludila me je za tobom pohlepa. Posvetio sam ti riječi, citate, samo kako bi oživjela. Govorio sam da postojiš, da te imam, da si moja, znajući da si samo 'fikcija'. No ti bila si moja, bila si mašta, bol, čežnja, slabost, ponos i patnja. Bila si moja mučnima, nostalgija, želja, strast, ljubav i pohlepa. Bio sam najgore u tebi, ti kao najbolje bi ostajala. Umirem, polako nestajem sa ovoga svijeta sam, ostavljajući te u knjigama. Ti postojiš, ti postojiš u mojim mislima. Ti si stvarna, moj izum, moja slabost, sudbina. Ti si moja nesreća, kojoj posvećujem posljednje dijelo i kojemu ti namjenjujem ime 'Fikcija'.

Upravo u 2:36 preminuo je naš slavni pisac N. N.

Fikcija je zamisljena stvar, mentalni proizvod koji objektivno ne postoji, ali ima izvrsnu povezanost apstraktne istinitosti i korespodentnosti sa realnoscu.


12:48 | Komentari (6) | Print | ^ |

ponedjeljak, 28.01.2013.

Come to the dark side, we have cookies.

Voli me poput mrtvog čovjeka. Kao nekoga tko više ne postoji. Kao majka koja se napinje od boli dok prstima prelazi preko igračaka svojega nesretno umrlog djeteta. Voli me istom tom boli. Kao da sam prašina koja dolazi i odlazi, spuštam se nad tvoje uspomene, umirem i blijedim. Polako nestajem i mičeš me, brišeš me, mrziš me, a trebam ti. Bez mene ne bi bilo posla, ne bi bilo potrebno uprljati hrapave ruke. Ruke željne zagrljaja, pažnje, osjećaja pripadnosti. One ruke kojima si grlio i držao ih oko struka. Nježno, olako, ne puštajući. Da sam prljavština, zloba, krijepost i sav nedostatak u tebi. Voli me poput davno potisnutih sjećanja, onih koje mrziš. Poput pucnja pištolja od kojega netko pogiba, netko tebi najbliži. Voli me kao nekog sebi bliskog koji bježi u daljine, preko sedam mora, sedam gora i ne vrača se. Onom silom čežnje za svakim metrom i kilometrom. Onim uzdasima kada te netko vrijeđa, omalovažava, psuje i truje. Voli me poput najdraže psovke koja ti spali grlo svaki puta kada ju izgovoriš. Poput tame u kojoj se izgubiš, jer ju mrziš, jer se bojiš. Podsjeća te na strašne priče i tjera te na maštu, surovu maštu, prljave strasti. Na želje, čežnje, voljenje onih koje nikada nećeš moći imati. Voli me tako da me mrziš. Svim svojim mogućnostima, voli me svim svojim krivim, grješnim, bezdušnim postupcima. Psuj me i proklinji, da sam najgore, da ne vrijedim. Učini me ništavilom i zaboravi. Kao zaborav koji sam dolazi, koji ne prestaje kucati, ponekad tiho tek toliko da uspiješ zaspati, ponekad tolikom jačinom da te glava od svog košmara zaboli. Daj da budem košmar, muka i gomila laži. Da me mrziš, što me nema. Što ne postojim.


17:16 | Komentari (1) | Print | ^ |

ponedjeljak, 17.12.2012.

Limunova kora.

Prve se polijeva šampanjcem, prve se vatrometom slavi i ma da nije tako važno s prvim se uvijek nekom hvališ. U gorkoj limunovoj kori, skupe se usne dok te ljubim i moje lice loše skriva, spoznaju da ti nisam prvi.

Bila je prljava. Suviše prljava da bi mogla biti moja. Dok mi je baš iz nekog meni stranog razloga zapala za oko. Još uvijek nisam svjestan kako je pala na mene, nisam siguran na koji sam ju točan način osvojio. Vjerojatno je krivac za to bio moj šarm. Sviđala mi se, kao niti jedna. Štoviše, volio sam ju kao niti jednu do sad. Bila je ona vječiti putnik mojih misli. Promijenila me, udahnula je život u mene, pa da, mogao bi se tako izraziti. Želio sam ju više od ičega, samo nju, niti jedna joj nije bila ravna. Prije sam imao koju god sam poželio, mogao sam ih obrnuti za tren. Sve su one bile isprazne, ubiti bile su one samo meni isprazne, nisam ih shvaćao kao osobe. Predstavljale su za mene čisto zadovoljstvo, bio je to samo seks. Bile su one čokolada koje sam otvorio, probao i bacio papir. Papir je bilo sve ono što bi nakon mene ostalo od njih, njihove ruke koje više nisu bile nježne već hrapave. Dok sam ja uživao u nagonu, nisam ga nikad znao kontrolirati. Ona mi je pokazala kako, pokazala je kako voljeti nekoga. Sve je teklo kao po planu, kao iz nekog scenarija napisanog za bestseler. Živio sam u njezinoj iluziji, živio sam čovjek. Kako li joj je samo to pošlo za rukom? Upristojila me je, pokazala mi je da ljubav i požuda idu zajedno. Vodila je ljubav sa mnom s tolikom strasti da ju ne mogu usporediti niti s jednom do sad, ubiti da skupim strast svih njih ostalih, ne bi bilo dovoljno da je usporedim s onom koju mi je znala pružiti ona. Jedna noć s njom pomogla mi je da zaboravim probleme, da se maknem od svega, kao da me povela u neki svoj svijet iz kojeg nisam htio izaći. Čudno zvučeći nisam htio izaći iz nje. I nakon svake večeri, kada bi završili sa svime, kada bi našoj predstavi došao kraj, kada bi odložili jedno kraj drugog naša uzavrela, mokra tijela, tada mi je bila prijatelj. Pričao sam joj svoje tegobe, svoje tajne, hah, jedina je znala sve moje tajne, maštao sam s njom, uz nju, govorio sam joj što bi sve htio postići, govorio sam joj sve ono što mi se činilo tako nestvarnim. Ona bi me slušala, klimala glavom, tu i tamo mi se nasmijala, savjetovala me je, nikada nije samo šutjela. Svaka je njezina rečenica bila dubokoumna i navodila me da se zamislim o rečenom. Osim toga, pomogla mi je da uspijem, nikad nije dozvoljavala da sve što kažem ostane samo na riječima, uz nju sam to pokušao ostvariti i ostvario sam. Možda ne sve o čemu sam sanjao, ali barem većinu toga. I nakon razgovora onakva, sva od mene raščupana, stavila bi moju ruku na svoje golo tijelo, dala bi mi da joj osjetim otkucaje srca, a zatim bi me poljubila. I tako svaki put, a ljubila bi me kao da je posljednji put da me ljubi, kao da više nikada neću osjetiti miris njezinih usana, sve što je činila bilo je nezamislivo usporedivo s ostalima. Slušali smo zajedno muziku, nikad joj se nije sviđao moj ukus, ali ona bi svejedno slušala. Tu i tamo dobio sam ples u krilu. Tu i tamo je znala dva put u istoj večeri biti moja. Dok gotovo uvijek ja nisam imalo potrebu za drugima, sve što sam želio je imati nju, samo nju. A nisam. Nije bila samo moja. Bila je moja ponekad, onda kada bi ju pozvao k sebi, onda kada bi okrenuo broj iz novima. Onaj broj ispod kojeg je bila njezina slika u takvom izdanju da bi je se rođena majka posramila. Tako sam ju i upoznao. Ona je bila moja kazna za sve one koje sam povrijedio. Zaljubio sam se, možda i više od toga zaljubio. Zavolio sam, zavolio sam baš onu koju ne mogu imati, koja je prepuštena svima ostalima, onu koja uživa u ostalima. Bio sam joj mušterija, samo mušterija. Ona koja ju je znala nasmijati, saslušati i ponajviše razumjeti. Sjećam se i kad smo prvi put vodili ljubav. Meni je srce lupalo kao da mi je prvi put, bio sam nervozan kao da mi je opet 17 godina. Nije mi se niti predstavila, a počela me ljubiti već s ulaznih vrata, sada mi je to nekako tako smiješno kada se sjetim. Ruke su mi se tresle, kao da diram nekog tko nikada prije mene nije imao nikoga, kao da moram biti najpažljiviji. Dobro, priznajem, trudio sam se biti nježan, a valjda mi je toga dana nedostajalo malo nježnosti, pa i osjećaj pripadnosti. Eto priznajem i sebi, pa i svima. Bacila me na krevet, nasmijala se, a zatim stala. Disala je duboko i brzo i samo me gledala, gledao sam i ja nju, nisam znao što dalje, kao da joj je glavom prošlo: „što li to upravo činim?“ kao da sam joj u toj večeri bio peti i nije mogla više, nije imala ne snage, već živaca za ni jednog više. Možda sam bio ona suvišna kap. A zatim se bacila na krevet kraj mene i prekrila svoje lice rukama, utrljala ga i rekla: „Oprosti, ja… samo, ma, nije bitno, dobar si ti dečko pretpostavljam.“ Moje lice bio je blijedo, nisam znao što trebam reći, palo mi je na pamet da ju zagrlim, da joj pružim čašu vode. A onda me primila za ruku, privukla k sebi i poljubila. Tako je sve počelo, svukla me, nije me prestajala ljubit, dirati, ne sjećam se kada sam zadnji put tako vatreno vodio ljubav. Trajalo je i više nego što sam mislio da će trajat, nikad toliko dugo nisam izdržao. Imala je neki posebni odsjaj u očima kada sam se naginjao nad njom, bila je posebna. Zatim je došao trenutak gdje smo naše malo druženje priveli kraju, onom eksplozivnom kraju kojeg kao da sada osjećam, postajem nervozan kada ga se sjetim, jer u meni miješa toliko osjećaja i pokreće takvu lavu svega onoga što je tu večer u meni gorilo, da ne znam kuda bi sa sobom. Nju nemam, neće doći. I tada dolazimo do problema, vodeći ljubav s njom, osjećao sam se koliko upotpunjen toliko i prazan. Prazan iz onog razloga, što su ju imali mnogi, što će ju imati mnogi, što joj je najbolje što nekom prvo iskaže je to kako jako može raširiti noge. Vodeći ljubav s njom, osjećao sam se kao da su oko mene svi oni s kojima je bila prije mene, kao da me dodiruju, njezina ljepota me je vraćala u moju maštu, a njezini jecaji i njezine oči pune burne, prljave, mračne prošlosti, pune nepoznatih muškaraca onih muškaraca koji su ništa više nego kao i ja samo htjeli isprazniti se u nekoga, navodile su me da se vratim u stvarnost. Po prvi put sam htio nekome ja biti poseban, a ne samo mala igla u gomili sijena. Htio sam ju taknuti kao da sam joj prvi kojeg je ikad osjetila, htio sam nemoguće i to sam jako dobro znao. Svršavao sam u nju u želji da joj budem posljednji. U onoj želji da mi se vrati, da mi da više od tijela. Dok sam bio tek sredina.

Skinula se sa mene i pošla se obući. Tada joj je zazvonio mobitel. Razgovor je bio kratak. Tada se okrenula prema meni i naplatila mi večer koju sam proveo s njom i nadodala: „Moram ići, žutim, moj mali sin doma plaće jer nema hrane. Žao mi je, vidimo se nekom drugom prilikom.“

Novci su bili na stolu pripremljeni i prije nego što je uopće došla k meni, no, kao da ih nisam htio dati, ne iz razloga što nisam htio platiti joj odrađeno, već iz razloga što mi je značila više od tih novčanica, više od jedne noći. Bila je prva i jedina kojoj sam se zagledao u oči vidio dušu. Eh, ne sjećam se kad sam zadnji put tako plakao. Ako sam ikada tako jako plakao.

Netko te ima noćas, netko te voli, netko te ima, to nisam ja.


18:52 | Komentari (0) | Print | ^ |

nedjelja, 08.07.2012.

Tek toliko... iz sažaljena onako.

ŽALIM DRAGA ISPALO JE SRANJE, ŠTO SI VIŠE MRTVA VOLIM TE SVE MANJE.


A volim ja tebe, znaš?
Možda plitko, površno, ograničeno, uvjetno i upitno. Možda samo povremeno, onako, tek toliko da te ne zaboli disati., kao iz krajnosti u krajnost. Onda kada svi odu, a ti čekaš. Ti me uvijek strpljivo čekaš. Ti si me uvijek znala pronaći u gomili. A volim ja tebe, znaš? Onako dječački nezrelo, bahato i prkosno. Onako previše ponosno da bi to na glas rekao. Volim te onda kada dosada prevlada moju tišinu, jer znam da ćeš me ti uvijek vjerno saslušati. I zato što znam da to druge ne zanima, druge nikada nije ni zanimalo. Volim te i onda kada mi učiniš uslugu, zato što znam da ćeš mi je uvijek pružiti. Zato što znam da ostali za to nemaju živaca. A volim ja tebe i onda kada me svi zaborave, jer znam da ipak svakodnevno misliš na mene. Volim ja tebe onako uz put, tek toliko, čisto iz puke obveze. Volim jer znam da sam voljen. A jednoga dana će ti sve to dopizditi. Jednoga ćeš dana otići. Uljepšat ćeš život drugome. Nekoj barabi, barabi koja će ubiti biti poput svih nas ostalih, samo će ti na ljepši način znati zamazati oči. Ostat će samo oni koji će se praviti da slušaju. Ostat će samo oni koji će me poput vjetra pokušati ukrotiti. Ostat će samo oni koji me primjećuju iz nekog svog razloga. Bit će da je to neki jebeno dobar razlog? možda čak i njima stran! Pa baš zato, volim ja tebe, znaš? Onako... poput prijatelja iz klupe, koji je dobar samo onda kada nešto treba prepisati za što bolji uspjeh. Oprosti mi. Takav sam, jednostavno, ljudi uvijek najmanje cijene one koji ih ponekad najviše vole. Bez obzira koju ulogu ta osoba igra, ja sam tebi udijelio sporednu ulogu u svome životu. Baš zato, te volim. Onako preko kurca, onako iz sažaljenja. Ma... imaš pravo da, ne volim ja tebe, ne volim te niti najmanje. Ali ne brine mene to. Znaš li značenje riječi „greška“? eh pa, to je upravo sve što vidiš oko sebe. Jer što sam ja? Netko usput, s kojim se ponekad valja zaprljati ruke zar ne? Samo fabrička greška generacije. A volim ja tebe, znaš? Volim ja njih sve! Isto kao što sam ih i volio... uzalud.


11:34 | Komentari (0) | Print | ^ |

petak, 26.11.2010.

Have you ever loved someone so much, you'd give an arm for? Not the expression, no, literally give an arm for?

Tamu proguta noć, hrapave ruke na tvom golom vratu,gdje dječji pogled nestaje u suhom dahu,tamo daleko preko polja gdje nema ničijeg vidika,gdje oronulo lišće tone u zemlju - ljepote slika.Tamo negdje gdje ton proizvodi lagani šum.Tamo bez povratka s darom kajanja bez krvoprolića samo masnica.Na tvom licu, svezanim rukama,još jedna bajka u noći isprepletenoj mukama.Sjećaš li se pogleda, u tmurnoj tišini, samo jecaja u valnoj ravnini.A ja se nekako sjećam tebe i tvojih brzih koraka bez čitave odjeće,sjećam se vriska potonule sreće.Sljedeći dan u novinama jedan na svjetu manje,kažu: nisi mogla da samoj sebi izlječiš rane. Hej ti, stranče, skriven u smogu sjećanja.Gdje osušeno lišće niže svoje niti kontrast bojama.Gdje prašina čini mulj prkosan zrakom.Gdje neutralan ključ otvara sva vrata,sva nevidljiva dobra.Hej ti,stranče koji ne želiš odrasti!Gdje vode tvoji putevi na skrižanju uzavrelog asfalta?.Na što naslučuju tvoji ciljevi neispunjenih obećanja?.Gdje se nalazi centar,spokojnog doma?.Hej ti stranče,pakosnih manira!Dokle seže horizont u tvojim očima?.A biti ću mudar, dragocijen i elegantan.Biti ću dobro isprepleteno sa zlim.Kažu pakostan, pogledom streljanim u krivi kut.Skidam kapu za protivnike, za svako zrno hrabrosti.Noćas kažu, stiže moje vrijeme.Postajem vrijedan, vrijedan sebe.

One day this all will change.Treat people the same,stop with the violence down with the hate.One day we'll all be free and proud to be under the same sun singing songs of freedom.All my life I've been waiting for,I've been praying for the people to say that we don't wanna fight no more they'll be no more wars and our children will play.ONE DAY.



22:49 | Komentari (30) | Print | ^ |

srijeda, 16.12.2009.

Lifehouse Everything - Drama


Sati: 12:45
-Natpis na vratima: Psiholog Peter Saint

Teškim koracima vukla se uzduž hodnika. Pognute glave. Ono što je dobivala bili su okretaji. Upireni ravno u nju. Podigne pogled, svojim tamnim očima pogleda natpis na vratima. Podiže ruku kako bi pokucala na vrata. Ne, spusti je. Odustaje, pogne glavu kao da joj je nešto sinulo. Potrese misli. Ali ipak. Slijedi 2 pokušaj, kuc-kuc.

Naprijed!
(Začuje se glas iznutra)

Otvorila je vrata. Dio nje želio je pobjeći odakle je i došao. Ali bilo je tako teško okrenuti se. Samo jedan korak i par centimetara odškrinuta vrata. Odjeljivali su je od sramote. Ipak je ušla. Osjećaj: mrtvo-hladan. Čudnog li bića. (Pomisli On.)

Sjela je. Gleda kroz prozor. Mogla je vidjeti samo nebo. Nebo je granica. Molim? – Zapita ju. Šutila je. Progovorila bi tu i tamo pokoju riječ. On sjedne nasuprot nje. Odmjerava ju. Njen pogled bio je upiren u pod. Pa započnimo. Kako se zoveš? Zar je bitno? Odgovorila mu je. Hladnim glasom. U redu. Odgovara Peter. (Nije mu bilo jasno). Zašto si ovdje? Zapitao ju je u čudu. - Tako kako bi moje riječi mogli tumačiti iz konteksta. A zatim se zapilji pogledom ravno u njega. Mogao bi se izgubiti u njenim očima. Pomisli on.
Podne je. Progovori ona. Nije. Prošlo je odavno. - Je u vašem svijetu. A ti imaš svoj svijet? Uzima notes i olovku u ruku. Ne odgovara mu. Opet gleda kroz prozor. - Kasno je. Kaže mu. Ti si pravi slučaj psihijatrije. Nasmije se. I pogleda u nju. A ona. Digne se iz fotelje. Popravi majicu. Te laganim koracima krene do njega. Stane iza njega, te se nagne. Njemu blizu uha. I kaže : Mogu vam pričati o svemu. Ali što to meni vrijedi. Ako čete vi čuti samo ono što želite. A zatim tijelom krene prema gore. Zamislio se. Sada je on šutio. Krene do njegovog stola sjedne na njega. Uzme figuricu koja je stajala na stolu, u ruku. I prevrće ju. ovoga puta ona je njega odmjerila. Recite mi: kako je to, kada vas slabiji nadjača riječima? Nasmije se. On je bio ozbiljan. - Vidite. Život. (Zaustavlja se na toj riječi i silazi sa sola). Naučite čitati između redova. Gledam vas. Odajete se Peter. Krenio joj je nešto reći. Suprotstaviti joj se. Ali način na koji je izgovorila njegovo ime ostavilo ga je bez daha. Poželio je dići se. Doktore paralizirani ste. Govori mu. Gledao ju je u oči. Ona mu je pričala. Ali ne, on nije slušao. Ovoga puta nije slušao. Sada znam. Rekao je. Digao se. Uspio je. Što to? Zapitala ga je, ne gledajući u njega. Sada razumijem tvoj svijet. Približavao joj se. Gotovo ju je mogao dodirnuti. Jedina misao koja mu je padala na pamet bila je izgovorena:
-Mijenjajmo uloge.
A Ona?. Čujete li?-Ovo ste rekli iz kontekstu. Nije ju razumio. Baš kako drugi nisu razumjeli njega. Djevojka koja je razmišljala poput njega. A opet tako mlada. Misli koje on nije mogao pratiti. Ovoga puta približila mu se. Blizu usana. Pogledala u oči. Njegove tamne oči. I rekla: -Sutra u isto vrijeme. A zatim maknula glavu. I krenula prema vratima.

Drugi dan.


12:45 Čekao ju je. Bila je posebna? Drugačija? Djevojka bez imena. Kuc-kuc. Naprijed! Osmjehnuo se prema vratima. Vrata su se otvorila. U ordinaciju ušla je prelijepa djevojka. Ali ne, to nije bila ona.


22:00 | Komentari (62) | Print | ^ |

utorak, 10.11.2009.

Šaptač snovima

Uzdah na kutu jastuka. Duet vjetrom, koji se lagano kroz prozor ispušta. Svjetla automobila prolaze pokaj lica. Dopuštenih proći pokraj napola spuštenih roleta. Stvarnosnih varalica. Tablice automobila lutaju usamljenim mislima. U sobi osvrtanja. Dani koji se nižu šumovima. Poput bljuzge ostavljene pred vratima. Nečistoće tjelesnoga duha. Pretvorene u traženu milost prema satima. Pokloni mi par minuta vremena. Da osjetim kako anđeli spavaju bez krila. Da vidim kako putokazi ne znače ništa. Bez ruke, nauke života. Dopusti mi samo noćas da budem dio mašte dječje ništarije. Ali ne, ti si zaspala.


23:40 | Komentari (77) | Print | ^ |

nedjelja, 08.11.2009.

Djevojka zakopana u laži - prošlosti, silovanja.

Igram li bocu istine. Predstavit ću se kao laž - moje ime je laž. Nasmijat ću ti se, pogledati te. "Vjeruješ li mi?" Upoznat ću te sa drugim djelom mene, mene same. Ona se zove. Ne, ona nema ime. Bar ja mislim tako. Svaki dan kad se digne iz kreveta od kasne burne noći. Digne se, popije kavu. Uvlači dim cigareta u sebe. Njene masnice na tijelu svijetle na ranoj zori. Ljubičasta boja koja se preljeva sa crnim. Rukama se pridržava za usne. Ne bi li progovorila. "Riječi?" Ona ne zna za njih. Tada plače. Svako jutro, žali. Žali za sutra, jer ona živi u budućnosti, 2 min. Budućnosti, a što li je sadašnjost, strah ju je pitati. Boji je se. Izgubljena je u njoj. Prati tragove. Bježi glavom bez obzira. Makar stoji na jednom mjestu. Ukopana, pogledom hipnotizirana. Strop postaje glavni vrh njenih ciljeva. Jer ne može dosegnuti više. Trudi se, bori se, radi do kasno, a dobije rezultati bez cijene. Ona ima cijenu, prodaje se. Prodaje sve što vidiš na njoj. Kupila me je, kupila je moju duši. Mrzim je, jer ogovara. Ona je zmija koja me je otrovala. Koja je zaprljala krv u mojim venama. Očisti me, da vičem tebi. Ugrizi me i nju su grizli. Palili su čikove na njoj. Pogledaj joj ruke. Žena? Tako si ju zvao. Bila ti je robija. Život to želi i od mene da ti služim. Pokaram ti se. Bludnost. Stvorio si je sam. Sreću nikad nije spoznala, jer nije vidjela dana. Svjetlost godinama bijaše ugašena u njenim očima. A sada nastupam ja. Imam njezine ugašene oči. Vrtim bocu u ruci. Lijevo desno. Hajde hipnotizirat ću te. Priviti usne na tvoje uho. I šaptati ti. Istinu? Poljubi me. Hajde da te otrujem. Otrovana sam tuđim riječima. (Dio mene truje se dimom). Ispila sam sve suze ovoga svijeta (Dio mene pije kofein.) Pretučena sam od sumnjičavih pogleda. Stečenih u tami. Punog mjeseca (Dio mene je pretučen). Plačem. (Dio mene plače). Ne. Lagala sam, ja nemam ime. Ja sam istina. "Sjećaš se?" Bacam bocu pokraj tvojih nogu. Skidaš se. Sve si, si umislio. Smijem ti se u lice. Uzdah dva, prekrij mi usta. Dok me ljubiš. Inače ja ću početi vrištati. Njegovo ime. Izdat ću se. On je taj dio mene. Danas ti ugasi dim doći ću doma nakon kasne burne noći. Ujutro ću popušiti dio cigarete i popiti kavu. Na tijelu će mi ostati tvoje masnice, a tada. Tada ću početi vrištati. Rekla sam ti da sam to ja. Tvoja mračna strana. Tvoja savjest koja te proganja. Krvave plahte ostavi za suvenir. Dok ću ja plakati, lagala sam. Oprosti mi.


00:31 | Komentari (99) | Print | ^ |

utorak, 03.11.2009.

Opis snova, čekajući traženo.

Uvijeno poput sjene. U potrazi za savršenim. Odraz svjetlosti na odavno potisnutom djelu zida. Igre nijemim riječima. Slušaš ih razumom. Zapažaš pogledom. Slijep ga osjeti dodirom. Ne dopusti da riječi prođu pokraj razbijenog zrcala. Koji je bio proliven uzavrelim vodama. Njegov odraz promijenio je lik i djelo. Različitost im je vrlina. Upućuje na dobro. Što proizlazi iz mraka. Shvaćanje kutova uplašenih stvari ostavljenih na stolicama istine. Neki kažu da stvari nikad ne zaboravljaju. Sanjaju snove igračaka. Djela savršenstva upućenog na prvi dio početka. Koji završava snom. I kišem jesenjem. Tihim kapljicama. Oslanjanih na prozorima. Likovi prošlosti u vrtnom cvijeću zaborava.


19:30 | Komentari (86) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.