"Ne želim pričati s tobom, ne želim da mi se obratiš. Samo šuti, gledaj sa strane, jer kada piljiš u mene činiš moje tijelo nervoznim. Držim te za ruku, ona bijaše tako hladna, da ti lediš me. U ovoj kiši, ne možeš razboriti što su suze, još jednom molim te, ne gledaj u mene. Šapni mi tiho da me voliš, stojeći kraj mene, drži me čvrsto za ruku, samo tvoja hladnoća, potiho ubija me. Ti reci da me poznaješ u dušu, kao što nitko ne poznaje me. Podari mi jedan osmijeh, pogledom ispod obrva kada kreneš daleko od mene, ne prozbori niti riječi, dopusti mi da se ponadam da jednom vratit ćeš se. Reci da sam uspomena, pomjeri mi pramen kose iza uha, okreni se i ispari. Kao da me nikada nisi držao, kao da me nikada nisi poznavao, preklinjem te nestani.“ |
Voli me poput mrtvog čovjeka. Kao nekoga tko više ne postoji. Kao majka koja se napinje od boli dok prstima prelazi preko igračaka svojega nesretno umrlog djeteta. Voli me istom tom boli. Kao da sam prašina koja dolazi i odlazi, spuštam se nad tvoje uspomene, umirem i blijedim. Polako nestajem i mičeš me, brišeš me, mrziš me, a trebam ti. Bez mene ne bi bilo posla, ne bi bilo potrebno uprljati hrapave ruke. Ruke željne zagrljaja, pažnje, osjećaja pripadnosti. One ruke kojima si grlio i držao ih oko struka. Nježno, olako, ne puštajući. Da sam prljavština, zloba, krijepost i sav nedostatak u tebi. Voli me poput davno potisnutih sjećanja, onih koje mrziš. Poput pucnja pištolja od kojega netko pogiba, netko tebi najbliži. Voli me kao nekog sebi bliskog koji bježi u daljine, preko sedam mora, sedam gora i ne vrača se. Onom silom čežnje za svakim metrom i kilometrom. Onim uzdasima kada te netko vrijeđa, omalovažava, psuje i truje. Voli me poput najdraže psovke koja ti spali grlo svaki puta kada ju izgovoriš. Poput tame u kojoj se izgubiš, jer ju mrziš, jer se bojiš. Podsjeća te na strašne priče i tjera te na maštu, surovu maštu, prljave strasti. Na želje, čežnje, voljenje onih koje nikada nećeš moći imati. Voli me tako da me mrziš. Svim svojim mogućnostima, voli me svim svojim krivim, grješnim, bezdušnim postupcima. Psuj me i proklinji, da sam najgore, da ne vrijedim. Učini me ništavilom i zaboravi. Kao zaborav koji sam dolazi, koji ne prestaje kucati, ponekad tiho tek toliko da uspiješ zaspati, ponekad tolikom jačinom da te glava od svog košmara zaboli. Daj da budem košmar, muka i gomila laži. Da me mrziš, što me nema. Što ne postojim. |
Prve se polijeva šampanjcem, prve se vatrometom slavi i ma da nije tako važno s prvim se uvijek nekom hvališ. U gorkoj limunovoj kori, skupe se usne dok te ljubim i moje lice loše skriva, spoznaju da ti nisam prvi. |
|
Tamu proguta noć, hrapave ruke na tvom golom vratu,gdje dječji pogled nestaje u suhom dahu,tamo daleko preko polja gdje nema ničijeg vidika,gdje oronulo lišće tone u zemlju - ljepote slika.Tamo negdje gdje ton proizvodi lagani šum.Tamo bez povratka s darom kajanja bez krvoprolića samo masnica.Na tvom licu, svezanim rukama,još jedna bajka u noći isprepletenoj mukama.Sjećaš li se pogleda, u tmurnoj tišini, samo jecaja u valnoj ravnini.A ja se nekako sjećam tebe i tvojih brzih koraka bez čitave odjeće,sjećam se vriska potonule sreće.Sljedeći dan u novinama jedan na svjetu manje,kažu: nisi mogla da samoj sebi izlječiš rane. Hej ti, stranče, skriven u smogu sjećanja.Gdje osušeno lišće niže svoje niti kontrast bojama.Gdje prašina čini mulj prkosan zrakom.Gdje neutralan ključ otvara sva vrata,sva nevidljiva dobra.Hej ti,stranče koji ne želiš odrasti!Gdje vode tvoji putevi na skrižanju uzavrelog asfalta?.Na što naslučuju tvoji ciljevi neispunjenih obećanja?.Gdje se nalazi centar,spokojnog doma?.Hej ti stranče,pakosnih manira!Dokle seže horizont u tvojim očima?.A biti ću mudar, dragocijen i elegantan.Biti ću dobro isprepleteno sa zlim.Kažu pakostan, pogledom streljanim u krivi kut.Skidam kapu za protivnike, za svako zrno hrabrosti.Noćas kažu, stiže moje vrijeme.Postajem vrijedan, vrijedan sebe. |
|
Uzdah na kutu jastuka. Duet vjetrom, koji se lagano kroz prozor ispušta. Svjetla automobila prolaze pokaj lica. Dopuštenih proći pokraj napola spuštenih roleta. Stvarnosnih varalica. Tablice automobila lutaju usamljenim mislima. U sobi osvrtanja. Dani koji se nižu šumovima. Poput bljuzge ostavljene pred vratima. Nečistoće tjelesnoga duha. Pretvorene u traženu milost prema satima. Pokloni mi par minuta vremena. Da osjetim kako anđeli spavaju bez krila. Da vidim kako putokazi ne znače ništa. Bez ruke, nauke života. Dopusti mi samo noćas da budem dio mašte dječje ništarije. Ali ne, ti si zaspala. |
Igram li bocu istine. Predstavit ću se kao laž - moje ime je laž. Nasmijat ću ti se, pogledati te. "Vjeruješ li mi?" Upoznat ću te sa drugim djelom mene, mene same. Ona se zove. Ne, ona nema ime. Bar ja mislim tako. Svaki dan kad se digne iz kreveta od kasne burne noći. Digne se, popije kavu. Uvlači dim cigareta u sebe. Njene masnice na tijelu svijetle na ranoj zori. Ljubičasta boja koja se preljeva sa crnim. Rukama se pridržava za usne. Ne bi li progovorila. "Riječi?" Ona ne zna za njih. Tada plače. Svako jutro, žali. Žali za sutra, jer ona živi u budućnosti, 2 min. Budućnosti, a što li je sadašnjost, strah ju je pitati. Boji je se. Izgubljena je u njoj. Prati tragove. Bježi glavom bez obzira. Makar stoji na jednom mjestu. Ukopana, pogledom hipnotizirana. Strop postaje glavni vrh njenih ciljeva. Jer ne može dosegnuti više. Trudi se, bori se, radi do kasno, a dobije rezultati bez cijene. Ona ima cijenu, prodaje se. Prodaje sve što vidiš na njoj. Kupila me je, kupila je moju duši. Mrzim je, jer ogovara. Ona je zmija koja me je otrovala. Koja je zaprljala krv u mojim venama. Očisti me, da vičem tebi. Ugrizi me i nju su grizli. Palili su čikove na njoj. Pogledaj joj ruke. Žena? Tako si ju zvao. Bila ti je robija. Život to želi i od mene da ti služim. Pokaram ti se. Bludnost. Stvorio si je sam. Sreću nikad nije spoznala, jer nije vidjela dana. Svjetlost godinama bijaše ugašena u njenim očima. A sada nastupam ja. Imam njezine ugašene oči. Vrtim bocu u ruci. Lijevo desno. Hajde hipnotizirat ću te. Priviti usne na tvoje uho. I šaptati ti. Istinu? Poljubi me. Hajde da te otrujem. Otrovana sam tuđim riječima. (Dio mene truje se dimom). Ispila sam sve suze ovoga svijeta (Dio mene pije kofein.) Pretučena sam od sumnjičavih pogleda. Stečenih u tami. Punog mjeseca (Dio mene je pretučen). Plačem. (Dio mene plače). Ne. Lagala sam, ja nemam ime. Ja sam istina. "Sjećaš se?" Bacam bocu pokraj tvojih nogu. Skidaš se. Sve si, si umislio. Smijem ti se u lice. Uzdah dva, prekrij mi usta. Dok me ljubiš. Inače ja ću početi vrištati. Njegovo ime. Izdat ću se. On je taj dio mene. Danas ti ugasi dim doći ću doma nakon kasne burne noći. Ujutro ću popušiti dio cigarete i popiti kavu. Na tijelu će mi ostati tvoje masnice, a tada. Tada ću početi vrištati. Rekla sam ti da sam to ja. Tvoja mračna strana. Tvoja savjest koja te proganja. Krvave plahte ostavi za suvenir. Dok ću ja plakati, lagala sam. Oprosti mi. |
Uvijeno poput sjene. U potrazi za savršenim. Odraz svjetlosti na odavno potisnutom djelu zida. Igre nijemim riječima. Slušaš ih razumom. Zapažaš pogledom. Slijep ga osjeti dodirom. Ne dopusti da riječi prođu pokraj razbijenog zrcala. Koji je bio proliven uzavrelim vodama. Njegov odraz promijenio je lik i djelo. Različitost im je vrlina. Upućuje na dobro. Što proizlazi iz mraka. Shvaćanje kutova uplašenih stvari ostavljenih na stolicama istine. Neki kažu da stvari nikad ne zaboravljaju. Sanjaju snove igračaka. Djela savršenstva upućenog na prvi dio početka. Koji završava snom. I kišem jesenjem. Tihim kapljicama. Oslanjanih na prozorima. Likovi prošlosti u vrtnom cvijeću zaborava. |
< | ožujak, 2013 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |